Mrkla je noć; tri su sata ujutro, a mi, učenici osmih razreda zaplovili smo na poprilično dug put prema gradu heroja, Vukovaru. Utrčali smo u autobus te zauzeli najbolja mjesta. Znali smo da će on biti naše utočište sljedećih 7 sati. Čuli smo svakakve glasine o samom kompleksu spavaćih soba, prostorija namjenjenih predavanjima te blagavaonici. Sobe su vrlo velike, tople i ugodne. No, nismo tu došli zbog spavanja već da vidimo što se dogodilo u tome gradu te da nešto više saznamo o Domovinskome ratu.
Po dolasku razgledali smo dvorac Eltz te saslušali dva predavanja. Nakon tih aktivnosti uslijedio je odmor te pripreme za odlazak u kuglanu. No, do te kuglane nismo ni došli, izašli smo iz autobusa 2km ispred nje te umjesto toga posjetili smo jedan trgovački centar. Razgledali smo, ali i kupili mnoge artikle. Navečer smo se sjajno zabavili u disku. Zabavi je došao kraj, počeo je novi dan te je došlo vrijeme za nove spoznaje.
Sljedećeg dana posjetili smo Memorijalno groblje, masovnu grobnicu na Ovčari te bombardiranu bolnicu. To je za nas bio veliki dan jer nismo mogli ni pretpostaviti što nas ondje čeka. Te snažne riječi koje smo čuli u nama su probudile nekakvo posebno osjećanje. Bili smo posve tihi te u dubini naše duše u najdublje zakopanim osjećajima tek počinjali shvaćati što se zaista dogodilo u isprva sasvim običnu gradu uz granicu naše lijepe Hrvatske.
Prije odlaska u grad patnje i boli učitelji su nas pokušali pripremiti na sve nove spoznaje na našem bezbrižnom putovanju. Naša su se očekivanja promjenila čim smo čuli te vidjeli preko slika što je rat učinio. U ta dva dana, koliko smo ondje odsjeli, proživjeli smo sve ratne strahote te tek sada uvidjeli koliko nam je lijepo. Nismo zahvalni na svemu što imamo već želimo nešto više i bolje. Koliko zapravo vrijedi naš život? Ova činjenica u svakome će probuditi osjećaj zahvalnosti i sreće. Mi svoj život ne možemo platiti nit’ po koju cijenu. No oni su morali, naši predci koji su vlastiti život
dali za našu domovinu. Njihov je život vrijedio 2 marke ako su htjeli da ih upucaju neprijatelji. U slučaju da nisu imali taj novac, za njih bi uslijedio pakao; mučenje, bol i ogromna tuga.
Svakim pucnjem ugasio se jedan život, jedna mala iskra koja pomaže svojemu narodu, ona mala iskra koja se samo brani, ona mala iskra koja nije pobjegla glavom bez obzira na spoznaju da dolazi rat, ugasila se iskra onoga koji je samo htio slobodnu državu. Nije ta iskra mnogo tražila, no, eto, nekima se činilo da je. Jedna obitelj izgubila je svoju iskru, ne čini se to toliko loše, no na samu pomisao da kada se vratiš kući i da te ne dočekaju tople ruke spremne pomoći, u nama stvaraju gnjev. Vukovarci su oprostili, i mi smo, cijela Hrvatska. Sada je naš moto da ne zaboravimo na sve te suze, na svu tu bol i patnju, da ne zaboravimo na neku iskru koja je svoj život dala za nas. Baš toj jednoj iskri smo zahvalni na ovoj mirnoj državi. Hvala ti Iskro! Pod dojmovima smo nakon kviza krenuli svojim kućama u zagrljaj našim iskrama. Dugo ćemo pamtiti ovu priču o iskrama, te ljude koji su nam u spomen te iskre ispričali njenu tužnu priču.
Lara Campanello, 8.r.


