U ponedjeljak 27. siječnja 2020. u velikoj vijećnici grada Krka, a u organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka te osnovnih i srednje škole otoka Krka, održalo se predavanje i obilježavanje sjećanja na holokaust. Na obilježavanju su sudjelovale naše osmašice Lara Campanello, Ivana Galante, Ana Crnčić i Antonija Dunato.

Tema holokausta vrlo je teška, a nama su je na potpuno iskren i realan način predočili profesori ovoga otoka na predavanju o toj temi. S osmijehom na licu zaputile smo se mi, četiri osmašice željne novih znanja i spoznaja o prošlosti u vijećnicu u Krku. Ondje su sa nama podijelili gorku istinu potpuno otvoreno kao da smo odrasli ljudi. Predavanje je započelo s ambicijom da prema nikome ne stvorimo mržnju, ali da razmislimo o svemu što nam je donio Drugi svjetski rat (ili bolje rečeno odnio). Smaknuo je osmijehe s tisuće dječjih lica, zaprljao im nježan pogled i ostavio duboki trag na njihovim srcima. Strah im je postao svakodnevnica, a na sreću su potpuno zaboravili. Mnogi od njih vjerojatno nisu ni okusili što zaista znači biti dijete, onaj maleni leptirić bezbrižne i tople duše. Nažalost, taj grozni rat nije samo na njima ostavio trag. Sve je počelo u tada nacističkoj Njemačkoj. Smatrali su da im Židovi donose probleme te su svakodnevno ubijani s još mnoštvom nedužnih ljudi. Zar itko ima pravo oduzeti nečiji život ili narediti isto?!

Stvarno mi nije jasno kako netko ima srca ubiti malenog leptirića željna života…, a još je tužnije to što naši vršnjaci diljem svijeta ne znaju za tu bolnu prošlost. Naučila sam da rat nikad nema sretan ishod, leptirićima nitko neće u domove vratiti očeve i majke… Toliko logora je sagrađeno diljem Europe da mi se srce cijepa znajući što se ondje događalo, a dijelili su se na radne i smrtne. Mnogi su umirali puno prije te grozne postaje. Vozili su se tračnicama smrti ne znajući što ih ondje čeka. Doznala sam da su se na blizancima radili svakakvi pokusi u svrhu povećavanja arijske rase. Postoji mogućnost odlaska na takva mjesta, ali za to treba smoći snage. Ponekad se teško nositi s emocijama i prethodnim znanjem te gledanjem istine. Zahtjevno je stajati znajući da je prije samo nekoliko desetljeća ondje stajao leptirić i gledao u vječnost… Potaknuti pričom shvatili smo težinu rata i pod dojmom se vratili domovima

u zagrljaj našim leptirićima. Razmišljala sam o herojima te zaključila da su ti ljudi uistinu bili jedni od najposebnijih heroja koje ćemo zauvijek pamtiti i kojih ćemo se prisjećati sa suzom u oku, ali i zahvalnosti na pouci priče. Svatko ima pravo živjeti, bio on Židov ili Katolik, crn il’ bijel, epileptičar ili potpuno zdrav čovječuljak. Nikada ne smijemo poticati mržnju niti izazivati sukobe. Ovo iskustvo mnogo je promijenilo moje poglede na život. Lara Campanello, 8.r.