Noć u školi

Nemalo su se morali iznenaditi slučajni prolaznici koji su se u nedjelju poslijepodne zatekli ispred naše škole. Skupina djece na školskom igralištu i nije neuobičajen prizor, ma o kojem se danu u tjednu radilo, ali petnaestak automobila, grupica odraslih ljudi (neki opušteni i u dobrom raspoloženju, neki malo manje opušteni, ali svejedno u dobrom raspoloženju ;), a da uopće ne spominjemo torbe, vrećice, kofere i ostale prijenosne spremnike kojima su bili zatrpani… Svakako nesvakodnevna scena!

Upućeni su, naravno, znali da se radi o jednoj posebnoj nedjelji, o nedjelji 19. ožujka, što je značilo – Noć u školi! Naime, djeca s produženog boravka i autorica ovih redaka, njihova učiteljica, te su se noći spremali prespavati u školi. Ideja je nastala još u prvom polugodištu i može se slobodno reći da je uzbuđenje zbog, od milja zvanog, prespavanca trajalo još od tada!

Nakon okupljanja ispred školske zgrade, svi smo zajedno otišli u produženi boravak. Trebalo se smjestiti i prenijeti stvari, kojih nije bilo malo: vreća za spavanje ili jastuk i dekica, pidžama, odjeća za presvući se, osnovne kozmetičke potrepštine, boca s vodom te, u konačnici, školska torba s knjigama za ponedjeljak – jer se nakon prespavanca ostaje odmah ujutro na nastavi. Naravno da su tu djeci pomogli roditelji jer sami bi doista teško sve to dopremili na prvi kat. I stigao je čas kad roditeljima valja poći kućama. Pao je pokoji zagrljaj, cmoknula je pokoja pusica, ali i zaiskrila koja suza u oku, zadrhtala koja bradica… Djeci ili roditeljima, ostavljam vama na prosudbu.

I tako je započela naša mala avantura! Krenuli smo s izbacivanjem viška energije na školskom igralištu uz nogomet, graničar, badminton… (Dakle, uspješno su se igrale navedene igre; s izbacivanjem viška energije bili smo, sasvim očekivano, manje uspješni.) Sa zalaskom sunca i dolaskom hladnijeg zraka povukli smo se u svoje odaje. Jer tamo nas je čekao važan zadatak.

Naime, 19. ožujka obilježava se Dan očeva, a s obzirom na to da svi znamo koliko su očevi važni, potrebni i nezamjenjivi, odlučili smo im taj mali djelić svoje ljubavi, privrženosti i zahvalnosti pretočiti u prigodne čestitke. Svako je dijete na papir ispisalo zašto je baš njezin/njegov tata najbolji na cijelome svijetu. Bacili su se na promišljanje… Nije im trebalo puno vremena da ispune cijeli papir (i ganu učiteljicu ljepotama koje su u stanju osmisliti). Zatim smo malo rezuckali pa smo malo lijepili – i čestitke su bile gotove! Tko će dočekati da ih tek sutra poslije nastave i produženog tate vide…!

Otprilike tada smo, kao pravi domaćini škole, što smo tu jednu noć i postali, primili i gosta! Posjetio nas je glavom i bradom naš ravnatelj koji je u to nedjeljno predvečerje došao iz Rijeke k nama ne bi li nas pozdravio, vidio kako smo se smjestili i kako provodimo vrijeme. Naravno, nijedan pristojan gost ne dolazi praznih ruku pa tako ni naš ravnatelj nije propustio razveseliti dječicu raznim sokovima, grickalicama i bombonima. Nismo ni mi ostali dužni te smo ga pozvali da nam se pridruži pri kokicama, smokiju, čipsevima, štapićima koje smo upravo konzumirali pazeći da ne zamastimo čestitke u izradi. Nakon ugodnog druženja, ispratili smo i pozdravili ravnatelja te, vrativši se u produženi, pažljivo spremili čestitke u školske torbe.

Već je bio pao mrak, a to je moglo značiti samo jedno. Vrijeme je da domaćini obiđu svoje imanje! Dugo iščekivana šetnja pustim i polumračnim školskim hodnicima izazvala je neviđeno uzbuđenje. I dok je jednima bilo draže ostati uz učiteljicu, drugi su hrabro jurišali tamnim prolazima osjećajući se u najmanju ruku kao Koko kad puzi niz tunele u podzemlju tražeći duhove. Nijedan kutak nije ostao neistražen!

Po povratku u malo gnijezdo klinaca produženaca trebalo je isto učiniti nešto udobnijim. Od petka su nas spremno čekale strunjače koje su nam naši snažni osmaši prenijeli (i u ponedjeljak ujutro ih vratili) iz školske dvorane – ovim im putem od srca zahvaljujemo! Stolice i stolovi učas su bili zgurani na stranu, strunjače raspoređene po učionici, vreće za spavanje raspakirane i raširene, djeca u pidžamicama, a omiljena mjesta bezecirana! Kad se male ruke slože…

Od rada, uzbuđenja i istraživanja čovjek, dakako, i ogladni. Tim više se željno čekao trenutak da učiteljici zazvoni mobitel. Bio je to, naime, znak da zovu dragi ljudi iz Hotela Njivice koji su nam sponzorirali večeru. I ne samo da zovu, već i da su pred našim vratima u prizemlju, a ruke su im pune pizza! Hoteli Njivice imaju u Njivicama pizzeriju Bukaletu gdje se ta ista pizza (“prefina”, citiram jednog devetogodišnjeg gurmana) može pojesti po smiješno niskoj cijeni i to na predivnoj lokaciji, doslovno nekoliko metara od mora. Ipak, ove večeri nama niti jedna druga lokacija nije mogla biti ljepša ni primamljivija od ove na kojoj smo se nalazili. Dobro nam je došla mala pauza uz tako ukusnu okrepu.

Malo smo se primirili punih trbuščića, što je bilo idealno za ono što je slijedilo. Vratit ćemo se malo unatrag, na ponedjeljak proteklog tjedna, kada su djeca, povezano sa Svjetskim danom pripovijedanja koji se obilježava 20. ožujka, dobila zadatak napisati priču na temu koja je ove godine (jednaka u cijelom svijetu) transformacija. Sada je došao trenutak da se te, pomno pisane priče, pročitaju. Ugasili smo sva svjetla i po cijeloj učionici poslagali male svijeće te ih zapalili obilježivši tako (ponešto preuranjeno, doduše) Sat za planet Zemlju i osvijestivši važnost toga globalonoga prosvjeda. Uz plamičke svijeća, ušuškani svatko u svoju vreću za spavanje, čitali smo jednu po jednu priču. Ostvaraji su bili vrlo raznoliki: izmišljene priče i imaginarni likovi, duhovite priče, priče iz osobnog iskustva, događaji u prirodi, edukativne priče(!), lokalni tradicionalni običaji… Maštoviti su učenici na raznim mjestima pronašli inspiraciju. Čitanje tih sastavaka premašilo je sva očekivanja. Djeca su svaki nagradila pljeskom. 🙂

Eh, sad je već došlo vrijeme za ozbiljne pripreme za povlačenje u naše improvizirane krevete. Dakle, pranje zuba i – film! Ljubav ili smrt. Nezaobilazni Koko, junak našeg doba. Siti i zadovoljni, polijegali su kako im je bilo najudobnije i pustili da ih ponesu pustolovine zaljubljene ekipe s ekrana. Vjerovala sam da će se djeca do gledanja filma ipak već malo umoriti, da će netko možda i zaspati gledajući film, da će nakon filma još malo žvrgoljiti pa utonuti u san. Recimo samo da to baš i nije bilo točno tako (ima li to veze sa slatkim darovima našega gosta..? ;). No kad su konačno zaspali (kolektivno i u roku od deset minuta), spavali su do jutra snom pravednika.

Malo prije sedam nježno je zazvonila budilica. Pustila sam je neka zvoni dok se svi ne probude. A budili su se kao mali svisci u Dolomitima – glavica gore, sjedeći položaj. Osmijeh. Mahanje preko učionice. U tren oka svi su bili budni kao da je podne.

Brzinski smo se presvukli, umili se i spustili u školsku blagovaonicu gdje nas je naša nezamjenjiva kuharica već čekala s doručkom. I to kakvim doručkom! Pravim švedskim stolom! Valjalo se dobro najesti jer je pred učenicima bio novi školski dan. Ovdje je završavala ova naša jedinstvena pustolovina… I dok su učiteljičini podočnjaci neodoljivo podsjećali na shar peija, do njenih je ušiju doprlo pitanje:

“Učiteljice, a kada ćemo opet prespavati u školi?”

Kristina Karabaić, prof.

Ovaj unos je objavljen u Događanja. Bookmarkirajte stalnu vezu.